Kažu, vrijeme liječi rane, ali ova rana nažalost nikako ne zacjeljuje.
Dodatnu sol u nju utrljavaju različite sumnje i špekulacije oko uzroka tragedije kao i najnovija događanja oko svečane dodjele odličja.
Tipična je ovo hrvatska priča.
U boli, u tuzi, u tragediji svi smo zajedno. A nakon toga?
Formalizam, protokoli, administracija, ravnodušnost, bešćutnost.
A ovdje je riječ o uspomeni na ljude. Na ljude kao što ste vi i ja.
Na ljude koji su imali svoje obitelji, svoje želje, svoje brige, svoje snove.
Međutim tu svaka usporedba prestaje.
Jer oni su vatrogasci.
U isto vrijeme najsretniji i najnesretniji od svih ljudi.
I dok pišem ove retke radio javlja da požar bjesni kraj Pakova sela.
Gori kod Imotskog. Noć je i vatrogasci ostaju na požarištu. Ne odlaze na počinak.
I ovu će se noć boriti sa stihijom kako bi je savladali dok mi budemo
spavali. Bilo to u vrelini dana, u mrkloj noći, bio to sudar na cesti
ili vatra u šumi. Kada se uzbuna oglasi i kada krenu, nikada sigurni
nisu kojoj će se pogibelji izvrgnuti ili što će doživjeti što vrijeme
nikada ne će izbrisati.
Ne razmišljajući o cijeni koju bi mogli platiti oni jednostavno – idu.
Jer ti su ljudi, te žene i ti muškarci, odabrani i malo ih je.
Sve zemlje svoje vatrogasce drže herojima. Mi svoje tek kada ih izgubimo.
Kaže priča, kada je Bog stvarao vatrogasce, da je jedan anđeo opazio na
licu vatrogasca suzu. „Bože, čemu ta suza?“, zapita anđeo. Bog mu
odgovori: „To je suza od tuge zbog poginulih vatrogasaca. Suza odanosti
zbog domovine koju brani, boreći se protiv stihije. To je suza za sve
boli i patnje kroz koje je prošao. I to je suza za odlučnost kojom će
se i dalje boriti i kojom će spašavati živote svojih bližnjih.“
Vatrogasci žive opasno i mole se: „Bože, neka se moja vještina i moje
znanje udruže kako bih dobro obavio svoju zadaću, i Gospodine, znam
mogu se suočiti s najgorim, zato čuvaj našu ekipu, moju braću i sestre.
Ne daj da itko strada i da se svi sigurno vratimo svojim domovima i
obiteljima. Amen.“
Oni to šapću i jure u noć, kroz zid dima nestaju i suočavaju se s
ognjem. Oni su naši susjedi i prijatelji, oni su heroji o kojima se ne
pišu pjesme i njih se rijetko prisjećamo za sve ono što su učinili i
što za nas čine.
Zato kada čujete vatrogasnu sirenu i kada vidite rotirajuće svjetlo na
vatrogasnom vozilu, stanite sa strane i pogledajte s ponosom, jer oni
idu spašavati živote, domove i domovinu. I pomolite se za njihovu
sigurnost i sretan povratak kući.
Ovih dana s kraja kolovoza i početka rujna, ovih dana kada bolne
uspomene naviru, za mnogim će stolovima, nadomak Kornata, ostati neka
mjesta prazna. Nažalost zauvijek.
Ostavimo u jednom danu za našim stolovima jedno prazno mjesto. I kada
nas naša djeca budu u čudu pitala, „Ali, tko to dolazi na ručak?“
ispričajmo im priču o danima kada su „Anđeli s Kornata“ dali svoje
živote braneći od stihije zemlju koju su prije neki drugi anđeli
oslobodili i kojom mi danas slobodni hodamo.
Ponekad ostanu tako pusti i tužni.
Sve do jučer za njima mjesta bilo nije
A već danas iza praznih mjesta tuga se krije.
Za stolovima u srcu i u našoj duši
Na sreću nikada praznih mjesta nema.
Tu sjedimo uvijek zajedno
S onima koji nas sada gledaju s neba.“
I pomolimo se za duše njihove.
To smo im dužni.
Barem toliko.
Ivica Ursić za GLAS DALMACIJE
02. rujan 2008.
